U dragulju Dalmacije i moru paprenih cijena, ovdje se možete najesti za tridesetak kuna! Ipak, ovaj restoran je puno posebniji: upoznajte tim ‘Leptira‘, ovo je njihova priča
Već sama činjenica da se u jednom restoranu u Trogiru, tom dragulju naše Dalmacije paprenih cijena, možete čestito najesti za tridesetak kuna, bila bi dovoljan povod za novinski tekst. Kad rečenim, nevjerojatnim cijenama pridodamo okolnost da su ta ukusna jela pripremile osobe s invaliditetom, onda buffet “Leptir”, poviše Sportske dvorane “Vinko Kandija”, definitivno zaslužuje biti posjećen, a klopa degustirana!
Dočekuje nas domaćin Ivica Bašić Baćo, predsjednik udruge TOMS, sa sjedištem u Trogiru, koja okuplja osobe s različitim tjelesnim, intelektualnim i mentalnim poteškoćama i pomaže im. Čuvao je za nas stol još i prije dogovorenog podnevnog termina. Teško je, veli, uloviti mjesto, a oko 13 sati već polovine gotovih jela za taj dan – nema u ponudi! Planulo kao požar, da vrag ne čuje…
No lista gotovih jela, tzv. marendi, toliko je bogata da straha od gladi nema. Uistinu, tako raskošnom paletom marendi može se pohvaliti malo koji renomirani restoran u Trogiru, pa čak i u Splitu. Batak u umaku stoji 35 kuna, piletina s bižima 42 kune, koliko je cijena i svinjskom lungiću s gljivama te manistri bolognese. Proljetno varivo je 27 kuna, tripice 36, juhica 15, salata je, pak, 10 kuna. Svaki dan je u ponudi “Leptira” i kolač, ovaj put “grah je pao” na rolat s kremom od jagoda, ili pak jagode sa šlagom. Cijena: 12 kuna! Tako je, manje od cijene jedne kave na rivi ili bilo gdje u središtu Trogira, atroke kolača u kakvoj slastičarnici u staroj jezgri.
’MOLIMO ZA RAZUMIJEVANJE’
K tomu, parkirališni prostor ispred buffeta besplatan je, a mjesta ima poprilično…
Baćo naručuje tripice, kolega pristaje na porciju lazanja, uspio je dobiti posljednju, rasprodalo se. Klopa stiže, fino miriše, barem onima koji vole tripice. Nižepotpisana je na najnovijoj od brojnih uzaludnih dijeta, ovaj put to je tzv. slatka dijeta, pa uzimam samo kolač. Njegova priprema za serviranje traje koji minut duže. Na prozoru objekta stoji dvojezična ceduljica na kojoj je naznačeno da u lokalu rade osobe s invaliditetom, pa se goste moli za razumijevanje. Njih je – osoba s invaliditetom – čak šestero. To ne piše, ali mi znamo, pa smo još i više strpljivi, štoviše, zadivljeni.
Uskoro stiže kolač, hej! Pa to su dvije fete biskvita, žutog kao sunce; ništa čudno, napravljen je od jaja s farme koju također koristi udruga TOMS u Blizni, s OPG-a Batina. Biskvit je nadjeven bijelom kremom s vanilijom uz dodatak crvene paste od jagoda, ukrašen je istom tom kremom posutom krupno rezanim lješnjacima. Pravi “fine dining”, dragi čitatelji! A tek okus…
– Je l’ vam se sviđa? – ljupko pita konobarica Antonija Fabjanac, 29-godišnjakinja s intelektualnim poteškoćama i skoliozom kralježnice. No njezin su radni elan i motivacija na visini, marljiva je kao pčelica, stigne i proćakulati s gostima. K tomu je Antonija, nastanjena na čiovskoj strani Trogira, lani osvojila “Amorovu žlicu”, srebrnu. Viceprvakinja je specijaliziranog natjecanja za osobe s posebnim potrebama, a pobijedila je u kategoriji spravljanja koktela.
– Hoćete probat moj koktel? – nudi nas tako dražesno da nemamo srca odbiti. Uskoro stiže Coca-Cola s limunom i dvije slamke u pivskoj čaši.
– Nije bilo bijelog ruma, inače ide u to. Je l’ vam dobro tako? – iskreno je zanima, dok joj mi priznajemo da nikad nismo popili bolji koktel od Coca-Cole i limuna…
– Gotovo je, sad ti ne gine Hollywood – dobrodušno je zafrkava Baćo, a Antoniji drago. Kaže nam da će opet na natjecanje, a pokojim savjetom pogurat će je tata. On je također zaposlen u turističko-ugostiteljskom sektoru, recepcionar je u visokokategorniku. Djevojka inače stanuje s djedom i tatom, mama ju je napustila kad je bila sasvim mala. Odavno se zbog toga ne ljuti na nju, ima lijep život, lijep posao s četverosatnim radnim vremenom, dobru prijateljicu s kojom ide u šetnje i na kavu, i svoju plaću da joj ne mora tata davati džeparac za kavu. Prava cura, nema što!
– Pomaže mi Jolanda, ona je isto konobarica, zovem je “sestra” koliko mi je dobra. Inače još idem na terapije u poludnevni boravak “Dječji osmijeh” u TOMS, a ić ću i na utakmicu Hajduka. Moja cijela familija je u Hajduku, imamo članske iskaznice. Volim nogomet – odaje za kraj. Nema puno vremena za ćakulu, štekat je pun, a ona je savjesna radnica.
– Ideja za otvaranje ovakvog restorana začela se prije dvanaest godina, vidio sam sličan lokal u Nizozemskoj – prisjeća se predsjednik udruge TOMS Baćo.
– Otvorili smo u svibnju 2020. godine, poslovni plan postojao je još 2018., dobili smo u startu 600 tisuća kuna od Zavoda za opremanje prostora. Malo nas je u startu zeznula korona, ali opstali smo. Uvjet je bio da se zaposle tri osobe s invaliditetom, eto sad ih je već šestero, uglavnom na mjestu pomoćnih radnika u kuhinji, osim Antonije, koja konobari jer joj to više leži, vrlo je komunikativna. Drago nam je da objekt posluje dovoljno dobro da svima možemo isplatiti plaće. Zarada nas ne zanima – dopunjava direktorica udruge, diplomirana ekonomistica s bogatim iskustvom, Aleksandra Makrić.
Opet se javlja predsjednik Bašić.
– Zahvalni smo i gradonačelniku Trogira, to jest gradskoj vlasti, što su nam po simboličnoj cijeni ustupili ovaj prostor za rad. Važno je reći da ovdje imamo i još troje učenika s posebnim potrebama na praksi, dvoje ih je iz strukovne škole u Trogiru, a jedna osoba je iz Splita, školuje se po posebnom programu. Imaju intelektualne poteškoće, Downov sindrom i autizam. Inače su svi naši zaposlenici s invaliditetom prošli višestruke provjere sposobnosti i radne učinkovitosti pri Zavodu za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Njihov rad svakodnevno supervizira Tomi Duvnjak, svi imaju točan postotak radne učinkovitosti, a onaj “neučinkoviti” dio subvencionira država – napominje Baćo, predsjednik volonter.
PRIHVATLJIVE CIJENE
Od devetero zaposlenih, troje je zdravih. To su spomenuta konobarica Jolanda Lučin, Tomi Duvnjak, kao stručna podrška osobama s invaliditetom, i glavna kuharica Ranka Stipandžija.
– Čak i dostavljač na motoru ima šećer, pa se također zakonski vodi kao osoba s invaliditetom. Motor smo inače kupili zahvaljujući sredstvima francuskog udruženja “Emmaus”, kojega smo član. Kupili smo vozilo na struju, da ne zagađujemo okoliš – savjestan je Baćo.
”Leptir” je omiljeno mjesto mnogim radnicima na privremenom radu u Trogiru, domaćima kojima se ponekad ne da kuhati, a žele pojesti nešto “konkretno” po ugodnoj cijeni, ali i mnogim turistima kad “nanjuše” da se u Trogiru usred sezone mogu najesti za 50 kuna, pa i manje.
– Najskuplje jelo je pečena teletina, i svaki dan je na jelovniku, ali brzo ponestane. Porcija je ogromna, ima tu mesa i za ručak i za večeru – informira nas Baćo. No, ta “večera” je uvjetno rečena. “Leptir” radi do 16 sati.
Dušan Džimbeg jedan je od zadovoljnih gostiju koji se upravo pogostio piletinom s povrćem i izvrsnom salatom. Njegov kompliment “piza” još i više, jer Dušan je po zanimanju kuhar na luksuznoj jahti usidrenoj u Trogiru zbog remonta!
– Tako je, radim na 30-metarskoj jahti na kojoj je kuhinja trenutno zatvorena zbog renoviranja, pa jedemo vani, ovdje, ja i posada. Klopa je vrlo okej, ukusna, a što se tiče zapošljavanja osoba s invaliditetom – big respect! Da mi niste to sad rekli, ne bih imao pojma. Sve je besprijekorno, a cijene nevjerojatne – puna usta hvale ima brodski (yacht) kuhar iz Rijeke. Štoviše, posebno želi pohvaliti desert.
– Svaki put pojedem kolač, izvrsne je i inovativne recepture; na primjer, prošli put sam skužio da u štrudli od jabuka ima kandirane naranče. Super! – poručuje zadovoljni gost.
Glavna kuharica Ranka (60) prava je “masterchefica”, k tomu i diplomirana ekonomistica sa životopisom vrijednim poštovanja. Najprije je desetljećima radila u struci, i to kao šefica računovodstva u Okružnom zatvoru u Šibeniku, odakle je rodom. Potom je bila vlasnica svoje trgovinske tvrtke… U Trogiru živi zadnjih nekoliko godina, i od tada se prebacila u kuharski sektor; radila je u “fine dining” lokalima. Ne bi ih, kaže, mijenjala za buffet!
– Imam pomalo razočaravajuća iskustva s “finim” restoranima u kojima ti vlasnik obeća jedno, a isplati drugo. Ovdje je sve “po slovu”, a ekipa – izvrsna. Oni za mene nisu invalidi, nego moja djeca. Besprijekorno odrade pripremu, očiste krumpire, narežu povrće, skuhaju tjesteninu, rižu, čak i šalšu. Mesnu pripremu ipak odradim ja – veli kuharica.
OD GULAŠA DO AVOKADA
Kaže da je pečena teletina s krumpirima u buffetu hit, kao i domaće salate s ciklom, koju sama kuha.
– Kuhanje treba voljeti, a sva ova jela “imaju dušu”, od gulaša zimi, do laganih, ljetnih jela. I uvijek imamo nešto za vegetarijance, a s toplijim danima pojačat ćemo salate, laganu spizu, roštilj, te uvesti nova jela, doručke: smoothieje, chia-puding i avokado-tost. Manje grahorica i jakih začina, salate s acetom umjesto kvasine, sve su to ljepote iz naše kuhinje – zaljubljeno će naša sugovornica “s kuhačom”.
Tim “Leptira” čini i Kaštelanin Kristijan Bokić (24), on je dečko s poteškoćama sluha, 39-godišnja Anita Rubelj iz Marine kuburi s kralježnicom, ali je u kuhinji važan “kotačić” pogona, s individualnim problemima muči se i Marija Rak iz Kaštel Lukšića, ali uz prilagođeni rad lakše i ljepše prođe dan…
Antonela Veljača Zelembaba iz Kambelovca slabovidna je od (prijevremenog) rođenja, no iznimno marljiva, na vlastito traženje dobila je, umjesto četverosatnog, osmosatno radno vrijeme! Kažu za nju da je “maherica” za baklavu i musaku, a “krivac” za to je njezin suprug, ljubitelj orijentalnih slastica.
Marijana Bikić, iz Marine također želi raditi punih osam sati, iako njezin invaliditet iznosi čak 80 posto. Cijela desna strana tijela joj je, naime, slabija od lijeve. No motivacija je čudo, a u tom smislu Marijana veli:
– Meni je najvažnije – izać iz kuće! Ovo mi je prvi posal u životu, i super je osjećaj dobit svoju plaću. Ništa mi nije teško, prijavit ću se i za “Amorovu žlicu”; već sam jednom bila, spremala sam grčku salatu. Vidite, moji su u familiji mesari, a ja volim laganija jela – namiguje “mala Bikićka”, još jedan mali, ali važni kotačić ovog “restorana s dušom”.
Izvor: Slobodna Dalmacija, Lenka Gospodnetić